Kako selefi i ehlis-sunnet wel džema´at razumiju Din?

Kako selefi i ehlis-sunnet wel džema´at razumiju Din?

1. Dokaz u Dinu je samo Kur’an i Sunnet. (Time i konsenzus ashaba ridwanullahi ‘alejhim edžme’in, jer se oslanja samo na Kur’an i Sunnet)

2. Ukoliko je tekst višeznačan-nejasan (mutešabih), mora se tumačiti prema jasnim tekstovima (muhkem) o toj stvari.

3. Oni koji višeznačne tekstove stavljaju u suprotnosti sa jasnim značenjima, imaju odstupanja u srcima kao što Allah u suri Ali ‘Imran, 7. ajet opisuje (u prijevodu značenja).
 

“On Tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni, a tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" - A samo razumom obdareni shvaćaju.“

4. Izjava učenjaka nije delil (dokaz). Svejedno ko on bio. Čak i ako je od ashaba, ridwanullahi ‘alejhim edžme’in, sve dok se pred njima ne bude nalazio jasan konsenzus. Dakle, ovo važi jos više za učenjake poslije njih.

5. Ko višeznačne (mutešabih) izjave učenjaka tumači suprotno jasnim ajetima iz Kur’ana i Sunneta, njegovo srce odstupa još više.

Dokazi iz Kur’ana i Sunneta

1. Tewhid Allaha je Islam sa kojim su došli svi Poslanici ‘alejhimusSelam a širk je potpuna suprotnost Tewhidu i uništava ga bezuvijetno.
Allah je ljude i džine stvorio samo da bi Njega Samog obožavali i da širk ne rade, dakle da ispovijedaju Tewhidullah (la ilahe illallah):
“Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju (‘ibadet Mi čine),” (ed-Dariyat, 56.). Ibn Abbas je rekao, objašnjavajući ovaj ajet: “illa li juwahhidun(i)“, “da Ga Jednim učine”.
Ljudima se zapovijeda samo Tewhid i ono šta se na njemu gradi:
“A naređeno im je da samo Allahu ibadet čine, da Mu iskreno, kao pravovjerni (hunefa), vjeru ispovijedaju…”(el-Bejjineh, 5.)
Da samo Allaha trebaju obožavati i ovo obožavanje što čistije (od širka) činiti, to je Tewhid.
Allah im je samo Tewhid zapovijedio u svim djelima:
” Mi smo svakom narodu Poslanika poslali: "Allahu ‘ibadet činite, a taguta se klonite!..." (en-Nahl, 36.)
Allah je također svakog Poslanika, ‘alejhimusSelam sa Tewhidom poslao:
“ Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga osim Mene, zato samo Meni ibadetite!" (el-Enbija, 25.)

2. Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim 
Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim (širk Mu čine), a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga, a daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan. (en-Nisa’ 116.)
Allah nikada neće oprostiti širk, za razliku od svih ostalih grijeha.
Onaj ko kaže da je onaj ko dobrovoljno (dakle ne u ikrahu-prisili) i svojevoljno (dakle ne u snu itd.) širk čini Musliman, proturiječi ovom ajetu sasvim sigurno. On time kaže da Allah prašta širk kao i ostale grijehove.

3. „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok Poslanika nismo poslali!“ (Isra‘ 15.)
„Onaj koji ide pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi, a mi nijedan narod nismo kaznili dok Poslanika nismo poslali!“ (Isra, 15.)

- „Četiri će se osobe pravdati na Sudnjem danu:
1. Gluh čovjek koji ništa nije čuo, lud čovjek, oronuo starac i čovjek koji je umro u periodu između dva Poslanika. Onaj koji je bio gluh, reći će: „Gospodaru moj, Islam je došao, a ja ništa nisam čuo“.
 

2. Luda osoba će reći: „Gospodaru moj, kad se Islam pojavio, djeca su na mene izmet bacala“.
 

3. Oronula stara osoba će reći: „Gospodaru moj, Islam je došao, a ja ništa nisam razumio“.
 

4. Onaj koji je umro u periodu između dolaska dvojice Poslanika, reći će: „Gospodaru moj, nije mi došao Tvoj Poslanik“.
 

On će uzeti od njih obećanje da će Mu pokorni biti (samo Njega obožavati), pa će im narediti da uđu u vatru. Tako mi Onoga u čijoj je ruci duša Muhammedova, kad bi ušli u nju, bila bi im hladna i spasonosna.“ (Ovaj hadis bilježi Ahmed od El Eswed ibnu Sari’, radijAllahu ‘anhu, također od Ebu Hurejre radijAllahu ‘anh. Većina učenjaka ga smatra ispravnim. Ibn Tejmijja, rahimehullah i Ibn Kethir rahimehullah, navode lanac i smatraju ga sahihom.)

Ehlul-Fetra, oni do kojih Objava Tewhida nije stigla (a uložili su sav napor da ga saznaju), pa ga nisu mogli ni poznavati, neće biti naknadno od Allaha kažnjeni, ali oni po konsenzusu nisu Muslimani.

4. Onaj ko nije znao da nikoga osim Allaha ne smije obožavati (širk mu činiti), ne poznaje ni značenje šehadeta.
Ovim ne ispunjava uslov znanja. Bez ovog uslova je kao da šehadet nije ni izgovorio. Jednako kao onaj ko ne razumije arapski, a tekst samo ponavlja. On po konsenzusu nije Musliman:
„Znaj, da ne postoji ilah (vrijedan obožavanja) osim Allaha.“
Kako neko onda može biti Musliman, ako ne poznaje Islam? Musliman koji je opravdan zbog neznanja o Islamu???
 

5. Islam znači samo Allaha obožavati (sa Ikhlasom, čisto od širka), znači Tewhidullah ispovijedati.
Na ovaj način su selefi izvukli propis iz Kur’ana. Musliman je mukhlis (iskreni). Onaj ko čini širk nije musliman/mukhlis.
Takodjer i riječ hanif (pravovjeran) sa kojom Allah Islam opisuje, ispoljava samo Tewhid. Hanif je onaj ko samo Allaha obožava. Ko čini širk nije hanif/musliman. Ikhlas ne ispunjava onaj ko radi djelo širka. Ikhlas je uslov šehadeta. Bez ikhlasa je kao da nikada nije donio šehadet, po konsenzusu učenjaka.

6. Širk je od opisa loših djela, ko uradi širk naziva se po njemu.
Kada neko uradi zinaluk, naziva se zinalučarem. On je dakle Musliman zinalučar. To je moguće, ali nikada ne može biti Musliman mušrik. Iz razloga što neko nije znao da je zinaluk, ne možemo reći da nije zinalučar – čak i onda kada zbog njegovog ne znanja neće biti kažnjen.
 

Također je mušrik, jer čini širk, a samim tim nije Musliman, jer nije u Islamu – pa čak iako zato neće biti kažnjen (misli se na tekfir kazne).

Kod učenjaka postoje dvije izjave:
1. Do svake osobe je poslanica stigla. Iz tog razloga nema opravdanja svaki onaj ko počini širk i time postane mušrik, koji sigurno završava u Džehennemu, ukoliko umre na tome. Ovo stajalište je zastupano od strane učenjaka koji tekstove o ispitivanju na akhiretu nisu smatrali ispravnim.
 

2. Postoje osobe do kojih poslanica nije stigla. Kada rade djela širka sasvim sigurno nisu Muslimani, već se nazivaju mušricima čak iako ne bivaju kažnjeni. Biće ispitivani na Kijametskom danu. Zatim će se ustanoviti da li zaslužuju vječnu kaznu ili ne. Ovo je stajalište većine od ehlis-sunneta wel-džema´ah.

Važne su samo dvije stvari:
1. Činjenica da ne može biti Musliman, već da je mušrik. U ovome su svi učenjaci složni, to je glavna poruka svih Poslanika, a ne sporedno pitanje Dina.
 

2. Da li će biti kažnjen ili prije toga ispitan.
Potpuno je beznačajno kako se naziva, da li pojedini učenjaci kažu: „kufr njega ne pogađa, jer je kufr vezan samo za poslanicu.“ Time misle na kufr kažnjavanja.
 

Iz ovoga proizilaze dva moguća stajališta:
1. mušrik prije Qijamul-Hudždže (uspostave argumenta), dakle neznalica. NE Musliman. Biće ispitivan, a ne odmah kažnjen.
 

2. mušrik poslije Qijamul-Hudždže, dakle neznalica. NE Musliman. Biće sigurno kažnjen.

7. Mušrik može samo tewbom od širka ući u Islam.
Kada neka osoba ne napusti širk, ali se i dalje pripisuje Islamu, šehadet izgovara, obavlja namaz i posti, po konsenzusu NIJE Musliman. Iz tog razloga Allah veže bratstvo u vjeri kao uslov:
“ali ako se oni budu pokajali i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri. – a mi dokaze objašnjavamo ljudima koji razumiju”. (et-Tewbe, 11.)
“ako se oni budu pokajali... braća su vam po vjeri“. Učenjaci su složni da to znači: “I kada se pokaju (od širka)“ (pogledaj et-Taberi, el-Qurtubi, Ibnu Hazm,...)

8. Širk uzrokuje gubljenje svih dobrih djela (Hubut ul-’amal il-kulli).
Ovo se dešava po konsenzusu samo kroz veliki širk, ne kroz sve grijehove. Onaj ko tvrdi da osoba može činiti širk i dalje biti Musliman, jasno proturiječi.
“ A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao (širk), tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti." (ez-Zumer, 65.)
 

Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem je bio sačuvan od širka. Ova poruka je dakle za nas. Ona glasi: ako bi i Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem sva svoja dobra djela izgubio kroz jedno djelo širka i postao gubitnik, pri čemu su njegova djela bila najbolja moguća, onda ovo gubljenje posebno pogađa svakidašnje ostale ljude.

9. Onaj ko širk opravdava mora i tadašnje mušrike od kurejšija i jevreje i kršćane također opravdati.
Jer kvazi svi mušrici vjeruju da je dobro to što rade i da su na istini. Oni priznaju Poslanika i Njegov Din, ali ne znaju šta je ustvari Tewhid, iz čega proizilazi da neznajući čine širk. Tako su se smatrali mušrici od kurejšija miletom Ibrahimovim, pri opštem Islamu, ali ne znajući činili širk. Dakle moraju biti Muslimani, ako kažemo da mušrik može biti opravdani Musliman. Svi su Poslanici ‘alejhimusSelam dolazili svom narodu i presuđivali nad njima širkom. Onaj ko se pripisuje Islamu, ali ne znajući obožava Isa’a, ‘alejhisSelam ili na njega gleda kao na sina Allahovog, trebao bi po njima biti opravdan Musliman.
 

Kao što su se mušrici od kurejšija ubrajali u Din Ibrahima ‘alejhisSelam, pa čak i mislili da su odabrani, jer ih je Allah učinio zaštitnicima Njegove kuće.
Zejd ibnu ‘Amr ibn Nufejl kaže još prije dolaska Poslanika,  sallallahu ‘alejhi we sellem, prije objave njima:“ Tako mi Allaha, niko od vas ne pripada milletu Ibrahimovom osim mene“. (prenosi Esma´ bint Ebi Bekr radijAllahu ‘anha. (Buhari). Dakle on je bio Musliman i prije dolaska Poslanika sallallahu ‘alejhi we sellem i sa tog stajališta onih (koji mušrike zbog neznanja o Islamu opravdavaju), on mora biti ‘tekfirovac’ ili ‘haridžija’, jer je čitav narod nazvao mušricima, iako su vjerovali da su sljedbenici Ibrahima, ‘alejhisSelam.

10. „Niko neće ući u Džennet osim muslimanske duše.“
U ovom hadisu kod Buharije od Ebu Hurejre, radijAllahu ‘anhu kaže Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem da mušrička duša, čineći širk ne može nikada ući u Džennet. Već samo ona Muslimah/Mukhlisah/Hanifah, po konsenzusu Muslimana.

11. Mušrik nije sproveo kufr u taguta.
Kufr u taguta znači napuštanje obožavanja taguta. On to nije učinio i time još jedan uslov koji se veže za la ilahe illAllah nije ispunio. Onaj ko kufr bit-Tagut (tj. da zanevjeruje u sve ono što se obožava mimo Allaha) ne sprovede u djelo po konsenzusu ne može biti Musliman.

Završna riječ:
Ovi ajeti su potpuno jasni u izjavi (muhkem). Prema pravilima pomenutim na početku je svakako obavezujuće, posebno kada se radi o najvažnijim pitanjima Dina, svaki tekst sa višeznačenja (mutešabih) po ovim pravilima iz Kur’ana i Sunneta, prema tim dokazima tumačiti. Ono šta je lošije od kršenja ovih pravila je kada bi izjave učenjaka koje se mogu na više načina razumjeti tumačili oprečno ovim ajetima. Izjave učenjaka ne mogu nikada same biti delil (dokaz). Iz tog razloga ne mogu jasne tekstove iz Kur’ana ukinuti. Razlozi zbog čega je to tako su također očigledni:
-Učenjaci su bili ljudi, a ljudi prave greške.
-Čovjek se često ne izrazi dovoljno precizno, bez obzira koliko znanja imao.
-Čovjek podliježe pritiscima u kojima živi. Može se truditi, biti mukrah (pod prisilom), itd.
-Može nesvjesno višeznačno govoriti. Da je bio upozoren izrazio bi se možda drugačije i jasnije, kako bi izbjegao nesporazume.
-Može svjesno višeznačno govoriti, kako bi namjerno naveo slušaoca na drugačije razumijevanje, jer to uslovi zahtjevaju.
Kao i mnogi drugi razlozi. Iz toga je shvatljivo, da dokaz može biti samo Kur’an i Sunnet, a nikako pero ljudi i to je isto po konsenzusu svih učenjaka Muslimana.
Allah opet najbolje zna. To nam postaje jasno iz Kur’ana i Sunneta, a ako smo negdje napravili grešku, potrudili smo se inša´Allah da nađemo istinu i molimo Allaha da ovu grešku otkrijemo i da istinu razumijemo.
Da nam Allah podari da Tewhid sprovedemo i kao Muslimani umremo. Amin! Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova!