Islam nije validan bez odricanja od širka i onih koji
ga počine, smatrali se oni kršćanima, židovima, hinduistima, budistima ili
‘muslimanima’. Mušrik je mušrik zbog svoga velikog širka, pa makar taj i tvrdio
da je musliman-muwehhid.
Od gluposti koje proizilaze direktno i blisko iz
njihove zablude jeste, da je onaj koji ne tekfiri kršćana, koji kaže da je
Mesih sin Allaha, zbog toga kafir, ali ako bi ovaj kršćanin « primio
islam » a zatim govorio isto za Isa’a ‘alejhisSelam ili za Muhammeda,
sallallahu ‘alejhi ve sellem, onda je onaj koji ga ne tekfiri opravdan, iako se
radi o istoj mes’eli u suštini, a šeri’at ovdje nikad neće napraviti razliku.
Isto tako je kod njih u vezi taguta. Ako bi neki kršćanin pozivao u aqidu
inkarnacije ili sjedinjenja i slično, bio bi kafir i onaj koji ga ne tekfiri,
jer ovaj kršćanin kod njih ulazi u « džins », ali ako bi ovaj kršćanin
tagut « primio islam », i isto radio, onaj koji ga ne tekfiri bio bi
musliman, dok se ne poduči, jer ovaj koji se pripisuje islamu i poziva u aqidu
inkarnacije i sjedinjenja « ne ulazi u džins ». Da Allah sačuva od
Njegove srdžbe.
Muwehhid je onaj koji svjedoči riječi Tewhida-la ilahe
illAllah, a svjedočenje se ne smatra svjedočenjem ako nije sa znanjem,
ubjeđenjem i djelom. Nasuprot svjedočenju se nalazi tvrdnja. Onaj ko
tvrdi a ne zna, taj nije musliman.
Allah subhannehu we te’ala je rekao: «Zar ne vidiš one koji (jez’umune, korjen-z’am, obična tvrdnja) tvrde da vjeruju u ono što je objavljeno tebi i u ono što
je objavljeno prije tebe, kako žele da im se pred Tagutom sudi, i ako im je
naređeno da u njega ne vjeruju?! A šejtan želi da ih samo u veliku zabludu navede! »
(en-Nisa’; 60.)
Dakle,
onaj koji tvrdi da je muwehhid, a ne zna Tewhid i ne sprovodi ga, njegova
tvrdnja ga neće spasiti, jer on nije od onih koji to svjedoče sa znanjem,
ubjeđenjem i radom po njemu.
Zamisli
da neko tvrdi da je doktor, a nezna medicinu. Hoće li mu tvrdnja na ispitu
koristiti pored njegovog neznanja o medicini? Naravno da neće.
Pa
kako onda da koristi tvrdnja Islama, neznalici o Aslu Islama-osnovi Islama,
kada bude polagao ispit u kaburu?
Onaj
koji svjedoči riječi La ilahe illAllah, taj zna na šta te riječi ukazuju i
upućuju, taj mora da zna šta poništava te riječi, i taj mora da zna da onaj ko
ih poništi nije na istom Dinu kao on, i tu nema šubhe u tekfiru, jer je šubha
suprotna ubjeđenju, a bez ubjeđenja nema ni Tewhida.
Zato
su učenjaci složni da nema Islama bez odricanja od širka i mušrika, jer
odricanje od mušrika i taguta spada u « bliske lavazime » tj. stvari
koje neminovno i blisko proizilaze iz šehadeta tewhida, svejedno da li mi rekli
da se to razumije iz samog šehadeta, putem razuma, ili se razumije iz drugog
teksta, i u ovom kontekstu postoji poznata mes’ela u usulul-fiqhu:
« Da li je naređenje nečega, samo po sebi zabrana suprotnog i naređenje
onog što iz njega proizilazi ili ne? » Primjer za to je pojam
« stajanje ». Kada bi neko nekom naredio: « Ustani »
svako ko razumije riječi ustani i stajanje, razumski može zaključiti da iz toga
proizilazi zabrana sjedenja, i da onaj koji sjedi nije onaj koji stoji, jer su
to dvije suprotnosti, kao što ova naredba zahtijeva da uradi sve što iz nje
proizilazi da bi se ostvarilo stajanje.
Otuda,
onaj ko nezna da mušrik nije muwehhid nezna tewhid, ili ga svjesno ruši. Zato
se kaže da tewhid ima svoje šartove, ruknove, bliske lawazime i muqtedejat, bez
kojih nema islama, jer njihov nestanak ukazuje na nepostojanje Islama. I ovo
važi za teoretsku moždanu sliku ‘džins‘ i njeno ostvarenje u vrstama i
jedinkama u vanjskoj realnosti. Pa s obzirom da tekfir mušrika spada u bliske
lawazime zbog svoje veze sa osnovom tewhida, jer njegov nestanak znači nestanak
tewhida, kaže se za odricanje od mušrika i
negaciju Islama njima i tagutima da je to od aslud-Dina, i ako se radi o
bliskom lazimu, poput mržnje i neprijateljstva prema njima, svejedno bilo to
uzeto iz samog šehadeta ili drugog izvora.
Pojam
aslud-din ovdje upotrebljavamo u značenju onoga u čemu nikako nema opravdanja
sa neznanjem, jer se za taj opis veže suština i osnova islama, koji postoji
kada opis postoji i nestaje kada opis nestane.
Učenjaci
ponekad koriste pojam aslud-din za stvari u pogledu kojih postoji konsenzus
vjerovjesnika, iako u njima ima opravdanja neznanjem poput zabrane razvrata i
slično. I ovo je vrlo bitno znati, jer su se mnogi, kao Bilibani npr., spotakli
na ovome.
’’Reci:
"Hoćete li da vam kažem šta je bolje od toga? Oni koji se budu Allaha
bojali i grijeha klonili imaće u Gospodara svoga džennetske bašče, kroz koje će
rijeke teći, u njima će vječno boraviti, i čiste žene, i Allahovu naklonost - a
Allah poznaje robove Svoje - oni koji budu govorili: ’Gospodaru naš, mi,
zaista, vjerujemo; zato nam oprosti grijehe naše i sačuvaj nas patnje u
ognju!’’ (Ali-Imran 15-16.)
Kaže
uvaženi šejh 'AbdurRahmān bin Hasan, rahimehullāh:
''Postoji
konsenzus među 'ulemom prijašnjih i potonjih generacija, počevši od ashāba,
tabi'īna, imāma i svih učenjaka ehlis-sunneta da čovjek ne biva muslimanom osim
napuštanjem velikog širka, odricanjem od
njega i od onoga ko ga radi, mržnjom prema njima, neprijateljstvom prema
njima shodno mogućnosti i ihlāsom (tj. čistim usmjeravanjem) djela samo Allāhu.''
(''Ed-Durerus-Senijje'',
8/338, i ''Fetwe 'uleme Nedžda'', 1/435)
Citat iz ’’Odgovor
na šubhe i neznanje Bilibanija’’ str. 5-8;
Nema komentara:
Objavi komentar