nedjelja, 16. prosinca 2012.

Mes'ele obožavaoca kaburova i njihov tekfir-proglašavanje nevjernicima



’’I ne brani one koji su u dušama svojim podmukli jer Allah nikako ne voli onoga ko je podmukao grješnik.’’ (en-Nisa’ 107.)

Kaže šejh 'AbdulLatīf  bin 'AbdurRahmān bin Hasan, neka je Allāhova milost nad njima:

" و تلطف الشيطان في كيد هؤلاء الغلاة في قبور الصالحين , بأن دس عليهم تغيير الأسماء و الحدود الشرعية , و الألفاظ اللغوية , فسموا الشرك و عبادة الصالحين : توسلا و نداء , و حسن اعتقاد في الأولياء , و تشفعا بهم , و استظهارا بأرواحهم الشريفة , فاستجاب له صبيان العقول , و خفافيش البصائر , و داروا مع الأسماء , و لم يقفوا مع الحقائق . فعادت عبادة الأولياء و الصالحين , و دعاء الأوثان و الشياطين , كما كانت قبل النبوة , و في زمان الفترة حذو النعل بالنعل , و حذو القذة بالقذة , و هذا من أعلام النبوة , كما ذكره غير واحد , و لم يزل في ظهور و ازدياد , حتى عم ضرره و بلغ شرره الحاضر و الباد . " 

''Šejtān je na ''kulturan'' način prevario te ekstremiste u pitanju grobova dobrih ljudi, poturajući im zabludu putem mijenjanja ''imena'' i granica šerī'atskih suština i jezičkih pojmova. [1]
Pa su nazvali širk i obožavanje dobrih ljudi ''tewessulom'' i dozivanjem, [2] lijepim vjerovanjem u ewlije, traženjem šefā'ata od njih, traženjem pomoći od njihovih plemenitih duša.
U tome mu se odazvaše osobe dječjih mozgova, slijepih srca, vežući se za imena, ne uzimajući u obzir suštine. [3]
Tako se ponovo vrati obožavanje ewlijā i dobrih ljudi, dova idolima i šejtānima, kao što je bilo prije vjerovjesništva u vremenu ''fetre'', korak u korak, dlaku u dlaku. I to je od znakova istinitosti vjerovjesništva, kao što je to spomenulo više osoba. Širenje ovoga je uzelo maha, sve dok njegova šteta nije obuhvatila stanovnike gradova i pustinje.''  Ed-Durerus-Senijje, 12/283

Šejh 'AbdulLatīf bin 'AbdurRahmān bin Hasan, rahimehullāh, kaže:
"  و كم هلك بسبب قصور العلم و عدم معرفة الحدود و الحقائق من أمة و كم وقع بذلك من غلط و غمة. مثال ذلك الإسلام و الشرك نقيضان لا يجتمعان و لا يرتفعان و الجهل بالحقيقتين أو أحدهما أوقع كثيرا من الناس بالشرك و عبادة الصالحين لعدم معرفة الحقائق و تصورها..."
''Koliko je samo grupa nastradalo zbog manjkavosti znanja i nepoznavanja granica i suština (imena, op. prev). Koliko se zbog toga samo pojavilo greški i muka. Kao na primjeru pravila koje glasi: ''Islām i širk su dvije, jedna drugoj suprotne, stvari, ne mogu se sastati niti nestati, tako da nijedna ne ostane (ili niti obje nestati, op. prev)''. A neznanje  o njihovoj suštini (tj. islāma i širka, op. prev.) ili samo o jednoj – uvelo je mnoge u širk i obožavanje ('ibādet) dobrih ljudi, i to sve zbog nepoznavanja suština i nemanja ispravne predstave o njima...'' ''Minhādžut-Te'sīs'',  12. str.

Kaže el-'allāmeh, Ebū Batīn, rahimehullāh:
           
" إن كان الرجل يقر بأن هذه الأمور الشركية التي تفعل عند القبور وغيرها من دعاء الأموات والغائبين ـ ـ أن هذا شرك وضلال ، ومن أنكره هو المحق ، ومن زيّنه ودعا إليه فهو شر من الفاعل ، فهذا يحكم بإسلامه لأن هذا معنى الكفر بالطاغوت والكفر بما يعبد من دون الله فإذا اعترف : أن هذه الأمور وغيرها من أنواع العبادة محض حقٌ الله تعالى لا تصلح لغيره لا ملك مقرب ولا نبيّ مرسل فضلاً عن غيرهما فهذا حقيقة الإيمان بالله والكفر بما يعبد من دون الله قال النبيّ  :
 " من قال لا إله إلا الله وكفر بما يعبد من دون الله فقد حرم دمه وماله وحسابه على الله تعالى ."
 وفرضٌ على كل أحد معرفة التوحيد وأركان الإسلام بالدليل  ولا يجوز التقليد في ذلك لكن العامي الذي لا يعرف الأدلة إذا كان يعتقد وحدانية الرب سبحانه ورسالة محمد ـ  ـ  وأن هذه الأمور الشركية التي تفعل عند هذه المشاهد ، باطلة وضلال فإذا كان يعتقد ذلك اعتقاداً جازماً لاشك فيه فهو مسلم وإن لم يترجم بالدليل لأن عامة المسلمين ولو لقنوا الدليل فإنهم لا يفهمون المعنى غالباً . ذكر النووي في شرح مسلم في الكلام على حديث ضمام بن ثعلبة قال : قال أبو عمرو ابن الصلاح فيه دلالة لما ذهب إليه أئمة العلماء من أن العوام المقلدين مؤمنون وأنه يكتفى منهم بمجرد اعتقاد الحق جزماً  من غير شك وتزلزل خلافاً لمن أنكر ذلك من المعتزلة."

''Ako čovjek priznaje (na ar. ikrar) da su te stvari širka, koje se rade kod kaburova i na drugim mjestima, poput upućivanja dove mrtvima i odsutnima – širk i zabluda, te da je na istini onaj koji ih poriče, i da je onaj koji poziva u njih i uljepšava ih gori od počinioca, onda se takvom presuđuje da je musliman, jer je to značenje kufra u tāgūta i kufra u sve što se obožava mimo Allāha.
Pa kada prizna da su takve i druge stvari, od ostalih vrsta 'ibādeta, čisto Allāhovo pravo, koje ne zaslužuje niko mimo Njega, ni bliski melek, niti poslani vjerovjesnik, a kamoli neko mimo njih – (uradio je ono) što je suština īmāna u Allāha i kufra u sve što se obožava mimo Allāha. Rekao je Vjerovjesnik, sallallāhu 'alejhi we sellem:
''Ko kaže 'Lā ilāhe illAllāh' i zanevjeruje u sve što se obožava mimo Allāha – zaštićen mu je život i imetak, a obračun (tj. o iskrenosti svog islāma) će polagati kod Uzvišenog Allāha.''
Svakom pojedincu je obaveza da nauči tewhīd i ruknove islāma sa dokazom, i ''taqlīd'' (slijepo slijeđenje, op. autora) u tome nije dozvoljen.
S time što se ''neuki'' (obični musliman, 'amijj, op. autora), koji ne poznaje dokaze, pod uslovom da je ubjeđen u jednoću Rabba, Uzvišenog, i poslanicu Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem, i da su te stvari širka, koje se rade kod kaburova, zabluda i da su neispravne (bātil, laž), čvrstim ubjeđenjem u kojem nema nimalo sumnje – smatra muslimanom, iako to ne zna poduprijeti dokazom.
To zbog toga što većina muslimana, iako bi se podučili dokazu, najčešće ne shvata značenje. En-Newewī, u komentaru Muslima, kod govora o hadisu Damama ibn Tha'lebe, spominje: ''Rekao je Ebu 'Amr ibnus-Salah: ''U njemu je dokaz za mišljenje koje zastupaju prvaci učenih, a to je da su obični ljudi, muqallidi – vjernici [4] i da je po pitanju njih dovoljno da su čvrsto ubjeđeni u istinu, bez imalo sumnje i kolebanja, suprotno mu'tezilama koji su to porekli.'' '' Ed-Durerus-Senijje, 10/408, 409

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullah kaže:



Onaj ko između sebe i Allaha postavi posrednike, oslanjajući se na njih, prizivajući ih i moleći, počinio je kufr po konsenzusu. Ovo su od njega prenijeli mnogi, potvrđujući ovaj stav. Od njih je bio Ibn Muflih u djelu El Furu’a, kao i autor Sahiba, autor El Gajetu, autor El Ikna'a i njegov komentator i mnogi drugi. Ovaj konsenzus je validan i nužno poznat od vjere. Učenjaci sva četiri mezheba i drugi su pisali u poglavlju o murtedima, da onaj ko počini širk biva kafirom, tj. onaj ko obožava nekoga mimo Allaha, bilo kojom vrstom ‘ibadeta. Qur'anom, sunnetom i konsenzusom je potvrđeno, da je upućivanje dove Allahu ‘ibadet usmjeren Njemu, što znači da ako bude usmjerena nekom drugom, to će predstavljati širk.

(Tejsirul azzizil hamid, 155/147.)



Ibnul-Kajjim, rahimehullah, u komentaru djela Al-Menaz’il, rekao je:

Od njegovih – tj. širka – vrsta jeste traženje potreba od mrtvih, traženje pomoći od njih i okretanje k njima. Ovo je temelj širka na svijetu.
Uistinu, djela umrlog su prestala i on sebi ne može pribaviti korist niti štetu a kamoli da to učini onome koji traži pomoć od njega ili ga moli da se zauzima za njega. U toku svoga govora rekao je: šta ima brže od sljedbenika širka u njihovom prihvatanju idola pored Allaha, makar bili to što jesu (makar se pripisivali islamu).

I kao što reče šejh
Abdullah b. Abdurrahman Eba Batin: Čudan je govor pojedinih koji brane one koji su širk učinili prizivanjem mrtvih, kada kažu: "Uistinu, oni od umrlog i drugih ne očekuju zadovoljenje njihovih potreba." (Aqidetul-Muwehhidin)
’’Tako Mi potanko izlažemo dokaze, i da bi očevidan bio put kojim idu grješnici.’’ (el-En’am 55.)



Kaže šejhul-Islam ibn Tejmijje, rahimahullah, tumačeći ajet: “Reci: klanjanje moje (salah), i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista posvećeni su Allahu, Gospodaru svjetova.” (el-En’am, 162.)

Namaz (salah) je ustvari dova Allahu, dova ‘ibadeta i dova traženja. Pa ako se namjeri da priziva mrtvog, da moli za njega dovom kao ‘ibadetom ili zbog potrebe, onda je uputio svoj namaz njemu a ako odluči na putovanje radi njega, onda je svoje obrede uputio njemu.” (Qaidah el-Azimah, 212.)

To jeste, da takva osoba nije posvetila svoje molitve i obrede samo Allahu, nego je učinila mrtvog kao partnera Allahu u tome. Kada je putovao  do njegovog kabura a zatim tražio da mrtvi čini dovu za njega.

Zbog toga je šejh ‘AbdurRahaman, rahimahullah, rekao:

"Nemoguće je da neko traži nešto od mrtvog a da ne upadne u ‘ibadet mrtvom."

Ibn Tejmijje, rahimehullah kaže u odnosu na ovu suru: 'On - Subhanehu - informira o paganima - kao što je prethodilo - da su posrednici između sebe i Allaha, pozivajući ih i vodeći ih kao zagovornike bez Allahove dozvole. Allah teála je rekao: "Zar će oni pored Allaha obožavati ono što ni šteti, niti koristi, govoreći im: Ovo su naši zagovornici kod Allaha. Reci: "Da li obaviještujete Allaha za nešto što on nezna na nebu ili na zemlji? Uzvišen je On i visoko iznad onoga što mu ravnim smatraju!" Dakle, Allah je obavijestio da su oni koji su ih uzeli kao zagovornike, mušrikun.'
(Medžmu' el-Fetawa 3/105.)



[1] Tj. da upotrebljavaju vjerske termine, u jezičkom smislu.
[2]  Danas ljudi isto tako davanje glasova tāgūtima i parničenje pred njima, nazivaju ''manjom od dvije štete'', ''vraćanjem svojih prava'', ''propisanom zaštitom od četnika, ustaša i drugih''. Promijenili su ime širku da ga narod lakše uradi. Od šejtāna koji to rade je Jado i drugi slični njemu


[4] Mu'mini, tj. to je dovoljno za pravni islām (op. autora.)

Nema komentara:

Objavi komentar