Govoreći o
ekstremnoj sekti sufijja Bin ‘Arabija, kaže šejhul-Islam ‘ibn Tejmijje,
rahimehullah :
« Njihov kufr
je još veći od kufra kršćana koji kažu da je Allah sin Merjeme… i onaj ko
sumnja u njihov kufr, nakon što mu bude
poznato šta govore, i nakon znanja šta je Islam, takav je kafir na
isti način kao što je kafir onaj ko sumnja u kufr židova, kršćana, i
mušrika… »
(Medžmu el-Fetawa,
2/368)
Neki
su ljudi, koji svrstavaju tekfir taguta kršćana i židova u aslud-Din, a tekfir
taguta koji se pripisuju Islamu ne smatraju takvim, ovim riječima Ibn Tejmijje
pokušali dokazati tu svoju
tvrdnju, jer Ibn Tejmijje kaže : « … nakon što mu bude poznato šta
govore, i nakon znanja šta je Islam…, tj. prvo mora da sazna njihovo
stanje i to je ‘ilmul-hal a zatim dokaz iz šeri’ata za njihov tekfir a to je
‘ilmul-hukm tj. znanje o vjerskom hukmu onoga koji govori, što oni govore.
Iz ovoga zaključuju
da je onaj koji zna stanje mušrika a ne zna njegov vjerski hukm, (propis) a
ovdje govorimo o mušriku koji se pripisuje islamu, opravdan i da se ne tekfiri
zbog netekfirenje mušrika, sve dok se ne upozna sa šeri’atskim tekstom koji
tekfiri počinioca djela kojeg čini dotični mušrik ili izgovarača određenih
riječi, a zatim ga odbije ili porekne, ili odbije da mu se pokori itd., nakon
čega upada u vrstu kufra odbijanja, poricanja, oholosti itd. Pa je za njih u
tome dokaz za razliku između kršćana, židova i onih koji se pripisuju posebnom
Islamu, i to pripisuju šejhul-Islamu. Prema njihovom shvatanju zaključujemo, da
se tekfir taguta i mušrika koji se pripisuju Islamu, gradi na spoznaji teksta a
tekfir onoga koji ne tekfiri njih na poricanju ili odbijanju teksta, dok se
tekfir taguta židova i kršćana ne gradi na tome, jer on ulazi u asl kufra u
taguta i prema njima onaj koji ne tekfiri tagute židova i kršćana nema
opravdanja u bilo kojem mjestu ili vremenu i tekfir njemu sličnih, kao što
vidimo da ne ovisi od poricanja ili odbijanja šeri’atskih tekstova, jer za to
ne uslovljavaju njihovo poznavanje, već tekfire svejedno znao ih on ili ne.
Dakle, razlog tekfira jednog je princip reddul-khaber tj. odbijanja teksta, a
razlog tekfira onoga koji ne tekfiri tagute i mušrike židova i kršćana je da
nije učinio kufr u taguta, i to što je to « valjda dokaz da ne zna tewhid,
jer da zna tewhid protekfirio bi ih ». Pa prave razliku između dvije iste
slike bez šeri’atskog dokaza, čije je postojanje nemoguće, jer ovdje šeri’at ne
pravi razliku.
A mi im na to
kažemo; da po tom metodu shvatanja riječi Ibn Tejmijjeh, iz istog citata
može biti shvaćeno, da se tekfir taguta i mušrika kršćana i židova gradi na
principu reddul-khaber tj. spoznaji vjerskog teksta koji ih tekfiri, i da nije
dozvoljeno tekfiriti onoga koji ne tekfiri takve, osim nakon uspostave
argumenta. Jer je Ibn Tejmijje uporedio tekfir onih koji ne tekfire ibn
arabijjevce i židove, kršćane i mušrike bez knjige, rekavši: « …takav je
kafir na isti način kao što je kafir onaj ko sumnja u kufr židova, kršćana, i
mušrika. » Obrati pažnju na riječi « na isti
način » !
Tj. kao što mora da
zna stanje ibn arabijjevaca i vjerski dokaz koji ih tekfiri, mora da zna i
stanje taguta i mušrika židova i kršćana, i ostalih mušrika, kao i dokaz koji
ih tekfiri, jer je Ibn Tejmijjeh rekao : « na isti način ».
A ako siromasi kažu
da je tekfir njih opšte poznata stvar, kažemo im da to nije neminovno i da je
moguće da postoje mjesta i vremena u kojima narod ne zna tekstove kojima se
tekfire taguti i mušrici židova, kršćana i ostalih vrsta mušrika. Pa da osoba
ostavi širk, smatra ga neispravnim i da obožava samo Allaha, ali ne negira
vjersku sponu između sebe i spomenutih !!!
Otuda oni razlog
kufra onoga koji ne tekfiri mušrike i tagute moraju obrazložiti istim uzrokom i
opisom, jer ovo što rade je ogromno neznanje. Zato ili će se držati našeg
mezheba i reći da je tekfir taguta i mušrika, suština kufra u taguta i da je
nemoguće da ima razlika između teoretske moždane slike i njene vezanosti za
vrste i jedinke, ili će preuzeti mezheb onih, koji stvar apsolutno u svim
slikama svode na princip reddul-khaber, kao el-Maqdisi i Nasir el-Fahd, koliko
nam je poznato, pa da ne prave razliku između vrsta taguta i mušrika.
U protivnom upašće u
kontradiktornost u koju je upao Ahmed el-Khalidi, od kojeg su prepisali samo
jedan dio, koji je njima odgovorao. A ako se ne stidiš radi šta hoćeš !
U kontekstu
rješavanja problematike u riječima Ibn Tejmijje rahimehullah, mi između ostalih
odgovora njima kažemo, da se tekfir u riječima Ibn Tejmijje mora shvatiti u
smislu tekfira kazne, jer je to osnova u njegovom govoru kada spominje tekfir,
ili bilo koji drugi razlog, i to zna svako koji je « pratio » njegov
govor. A pravilo je da kada se upozna običaj neke osobe u korištenju određenih
pojmova, određeno značenje postaje osnovnim značenjem koje se želi određenim
riječima, i ne smije se napustiti osim uz indiciju, koja može biti i kontekst
govora, koja se premješta iz osnove u drugo. Zato, onaj koji pravi razliku
između tekfira onih koji se pripisuju islamu i drugih, pa kaže tekfir jednih je
asl a tekfir drugih nije, kao što smo rekli, upada u pravu kontradiktornost. On
mora prihvatiti naš mezheb ili izjednačiti između tekfira onih koji se
pripisuju islamu i drugih, pa da kaže nijedan nije od asla, jer se grade na
principu « spoznaje teksta ». Utičemo se Allahu svakog zla i Njegove
srdžbe, Amin !
Dakle, tekfir u
riječima Ibn Tejmijje rahimehullah, se može protumačiti kao tekfir kufrom, koji
za sobom povlači kaznu.
Kaže šejh Muhammed ‘ibn AbdulWehhab,
rahimehullāh:
''Ako bi se neki
munāfik raspravljao (dokazivao) time što je ājet objavljen u vezi kāfira, vi mu
recite: 'Da li je iko od učenih, prvih i zadnjih, rekao da ti ājeti ne
obuhvataju one koji urade isto od muslimana? Ko je to rekao prije tebe?'
Također mu recite: 'To je odbijanje idžmā'a ummeta, jer je njihovo
argumentiranje ājetima spuštenim zbog nevjernika u pogledu onih koji se
pripisuju islāmu i isto urade, više nego što ga je moguće spomenuti.''
(''Ed-Durerus-Senijje'', 10/58-59)
Dakle, onaj ko pravi razliku između Stipe
koji nije osunećen i koji čini veliki širk Allahu, i Muje koji je osunećen i
koji čini veliki širk Allahu, takav se suprostavlja idžma’au Ummeta, to jest
konsenzusu Ummeta !
Rekao je šejh AbdulLatif ‘ibn
AbdurRahman, rahimehullah:
“Najveći uvjet namaza i imameta je Islam,
znanje Islama i praksa istog. Onaj ko tekfiri mušrike, ko ih mrzi, taj obožava
samo Allaha i ne čini mu širk. Takav je najbolji Imam, i onaj koji najviše
zaslužuje da bude Imam, zbog toga što je tekfir počinioca velikog širka i
ta’atila (negacija Imena i Svojstava), najveća obaveza kufra u Taguta”
(Ed-Durerus-Senijje, 12/264)
Pogledaj, Allah ti se smilovao uputom, kako šejh stavlja na
isti stepen tekfir mu’atilleh (negatora Imena i Svojstava od džehmija) i tekfir
mušrika, i kaže da je upravo tekfir takvih, najveća obaveza kufra u
Taguta. A u fetvi se bez sumnje govori o
mušricima i mu’atillah koji se pripisuju Islamu.
Uzmi primjer čovjeka, koji se zove Mustafa, izgovara Šehadet,
i kaže: « Ja sam Bog-zakonodavac, meni se pokoravajte »
S obzirom da se Mustafa pripisuje Islamu, Bilibani i njegova
braća vjeruju i smatraju, da osoba koja ne tekfiri Mustafu, biva pravi muwehhid
koji zna da je Tewhid obožavanje samo Allaha Jedinog, zato što se Mustafa
pripisuje islamu, a on ne zna šeri’atski tekst koji zbog tih riječi tekfiri
« one koji se pripisuju islamu ».
Međutim, ako bi iste ove riječi rekao Stipe koji se pripisuje
kršćanstvu, svaki onaj koji ga ne tekfiri, bi bio kafir zato što nije učinio
kufr u « džins » taguta , iako isti taj možda ne zna šeri’atski
tekst koji tekfiri zbog tih riječi « one koji se pripisuju
kršćanstvu » ili uopšte ne zna tekstove koji tekfire kršćane. Zamisli !
Ako zaista žele da naprave razliku između vrsta tagutijjeta i
velikih širkova, pa da zbog nekih tekfire a zbog nekih ne tekfire, neka nam to
objasne sa dokazima iz Objave a ne sa svojim šubhama, razumom, strastima i
iskidanim govorom ulemme, uz to što ga trgaju iz konteksta.
Ako kažu da je tekfir onoga koji za sebe kaže, da je Bog i
Zakonodavac opšte poznato kod svih ljudi, pitamo ih da li je moguće da nekad
bude nepoznat propis za ovakvu osobu, pogotovo kada onaj koji ne tekfiri kaže
da je djelo kufr, a onaj koji to radi možda nije kafir, ako je to uradio iz
šale ili zato što je džahil i slično, i ako zna da mu je djelo veliki
kufr i vrhunac tagutijjeta?
Zato, oni koji prave razliku između vrsta taguta i jedinki, ne
grade to samo na činjenici da je hukm uzroka njihovog tekfira nepoznat u
dotičnoj sredini, pa da vjeruju da je suđenje laičkim zakonima mali kufr, već
spominju i šubhu opravdanja neznanjem-džehlom, pogrešnim tumačenjem-te’vilom i
slično, uz vjerovanje da je njihovo djelo veliki kufr. Nema sumnje da je ovo
jedna od najopasnijih zabluda ovog vremena, da nas Allah od nje sačuva !
Kako je moguće da čovjek koji ‘zna’ Tewhid, i da čuje za nekog
ko se postavio na stepen božanstva (propisujući zakone stvorenjima ili sudeći
njima), pa da sumnja i da se koleba, jesu li njegov i tagutov Din isti? Nema
sumnje da taj čovjek nezna Tewhid, jer da on zaista obožava samo Allaha, znao
bi da onaj ko se uzdigao na stepen božanstva ne obožava samo Allaha i da njegov
Din nije Tewhid-obožavanje samo Allaha i izdvajanje Allaha u ‘ibadetima-naredbama,
koje samo On subhannehu we te’ala zaslužuje.
Šejh Muhammed b. AbdulWehhab rahimehullah,
kaže:
"Značenje nevjerovanja u taguta,
podrazumijeva odricanje od svega onoga što se obožava, mimo Allaha, u pogledu
džinna, čovjeka, drveta, kamena i sličnog. Da svjedočiš da je to kufr, zabluda,
da ga mrziš makar on bio tvoj otac ili brat. A onaj ko kaže: 'Ja ne obožavam nikoga
osim Allaha, ali se neću suprostaviti uglednicima (es-sadeh) niti kupolama nad kaburovima
(turbetima)', i sličnom tome. Ovaj negira 'La ilahe illellah', i on nije
uznevjerovao (učinio kufr) u taguta."
(Medžmuatu resail vel mesail nedždijje,
4 / 33 – 34)
Šejh Muhammed b. AbdulWehhab rahimehullah,
kaže:
‘’Vjera islam neće biti valjana osim sa odricanjem
od taguta i njihovog proglašavanja kafirima. Kao što je Uzvišeni rekao: '...Pa,
ko učini kufr u tāgūta, a vjeruje u Allāha – za najčvršću se vezu prihvatio...'
(El-Beqare, 256)’’
(''Ed-Durerus-Senijje'' (10 / 53)
Šejh Muhammed b. AbdulWehhab rahimehullah,
kaže:
"Tako vam Allaha, braćo držite se osnove
vaše vjere, njegovog početka pa do kraja, repa i glave, a to je šehadet 'La
ilahe illellah'. Upoznajte se sa njegovim značenjem. Volite one koji mu
pripadaju, smatrajte ih svojom braćom, makar bili od vas udaljeni. Tagute
proglasite nevjernicima, mrzite one koji ih vole. Ili se raspravljaju radi
njih. Ili one koji ih ne žele proglasiti nevjernicima. Ili da kaže: 'Allah me
nije obavezao da se njima bavim'. On je o Allahu iznio laž i izmišljotinu.
Naprotiv, Allah ga je obavezao da se njima pozabavi, naredio mu je nevjerstvo u
njih, odricanje od njih, makar bili njegova braća ili djeca. Tako vam Allaha, držite
se osnove vaše vjere ne bi li ste se susreli sa vašim Gospodarem ne pripisujući
mu ništa od širka. Allahu
usmrti nas muslimanima i spoj nas sa dobrima."
(''Ed-Durerus-Senijje'' (2 / 119 – 120).
Izvod iz ‘’Odgovora
Bilibaniju…’’ od dna 20-26 str.!!!
Nema komentara:
Objavi komentar