Bilibani tvrdi da ne opravdava neznanjem čovjeka koji
upadne u veliki širk i time poništi Tewhid.
Međutim, on to ne radi sa svim jedinkama velikog
širka, zbog jednog ili drugog razloga, i na taj način se ne odriče od svih taguta i
mušrika, jer ne tekfiri onoga ko dozvoli tehakum bez šubhe prisile i ko ga radi
mimo prisile, što je opšte poznato od njega. Zbog toga kažemo da je istina da
se Bilibani ne odriče džinsa – kategorije – taguta, jer ove jedinke ulaze u
kategoriju taguta i kategoriju mušrika, a između kategorije, vrsta i jedinki, u
suštini nema razlike, osim što kod vrsta i jedinki dolazi do ostvarenja
postojanja slike kategorije u vanjskoj realnosti, ili postojanju, a kategorija je teoretska slika u
« mislima ». Zato kažemo da je pravljenje razlike između kategorije,
vrste i jedinki, suprotno razumu, jeziku i šeri’atu. Primjer za to su
kategorije ljudi : crnci, bjelci, žuti, crveni i slično, i njihove jedinke,
gdje svaka od njih neminovno ulazi u džins. Onaj koji negira da neka vrsta ili
jedinka ulazi u džins, taj ili nezna šta je džins u pogledu ljudi ili nema
mozga-razuma. Kod njih je problem što oni misle da je moguće napraviti razliku
između džinsa, vrsta i jedinki, a to nije tako osim kada ne znaš stanje
jedinke, kao kada ne bi mogao da ustanoviš da je neka jedinka, od vrste
ljudi insan, jer se zamaskirala ili slično.
Bilibani, obzirom da gradi princip tekfira mušrika na
« reddul-khaber », kao i el-Maqdisi i mnogi drugi danas, tekfir
mušrika uopšte ne stavlja u aslud-Din, dok u pogledu taguta kaže da je tekfir
džinsa taguta od asla, (a prije je smatrao da kufr u taguta uopšte ne spada u
aslud-din) smatrajući svojim razumom da je moguće da ima razlika između
džinsa, vrsta i jedinki. On u tome slijedi Ahmeda el-Khalidija, koji kod opisa
načina činjenja kufra u taguta ubraja i tekfir onih koji ga obožavaju, a to su
mušrici, što ukazuje da on smatra da je i tekfir džinsa mušrika od aslud-dina,
međutim Bilibani ga slijedi u jednom ali ne u drugom i pravi razliku među njima
bez dokaza u riječima el-Khalidija. Tako je po njegovom shvatanju musliman onaj
koji vjeruje, obožava samo Allaha i ne čini mu širk, ali ne zna da je onaj koji
obožava nekog drugog mimo Allaha mušrik, odnosno da nije musliman, ako je od
onih koji nisu od sebe mogli odagnati neznanje. Po njemu da je došao neki
čovjek Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem i da mu je rekao :
« Allahov Poslaniče, obavezujem se na islam, ali ne znam da onaj koji čini
’ibadet nekom drugom mimo Allaha nije muwehhid ! ». Poslanik bi mu po
njima rekao : « Nema veze, ti si opravdan neznanjem, i musliman si, i
ako trenutno ne znaš da onaj koji
obožava druge mimo Allaha, nije od onih koji obožavaju samo Allaha. » I ovo sve ukazuje koliko im je lud i
kontradiktoran menhedž.
Da se bolje shvati grozota ove novotarije (op. koja izvodi iz islama, naravno) kažemo, ovo naravno obuhvata i kada bi
neko rekao da zna šta je islam i da se obavezuje na njega, ali ne zna da je
onaj koji obožava Lata, ‘Uzata ili Menata, a pripisuje se jezikom islamu,
mušrik, od onih koji ne obožavaju samo Allaha. Po Bilibanijevom pravilu,
Poslanik ‘alejhimusSalatu we Sellam, mora da ga opravda i da mu da opis islama
i suštinski i vanjštinski, jer vjerovanje da onaj koji čini ‘ibadet nekom
drugom mimo Allaha, (a pripisuje se islamu, i nije od onih koji čine ‘ibadet
samo Allahu) kod njih nije od aslud-dina.
Nema sumnje da je pitanje spoznaje mjesta «odricanja od
ehluš-širk», od taguta i mušrika u dini Islamu ogromno pitanje, i da onaj koji tekfiri sve tagute i mušrike,
ali ne izbacuje iz islama one koji svjedoče Islam tagutu i mušriku, ne može
imati puno prostora za opravdanje, pogotovo ne kada se bavi traženjem znanja.
Dakle, za Bilibanija i njegove sljedbenike, moguće je
biti muwehhid-(onaj koji obožava samo Allaha), i smatrati da onaj ko ne obožava
samo Allaha, čineći mu širk, biva ipak obožavaocem samo Allaha.
Citat koji se nalazi u ’’Odgovor na šubhe i neznanje Bilibanija’’ 3-5str.
Nema komentara:
Objavi komentar