Kome pripada pravo na Zakonodavstvo?

U knjizi Fetava Kubra od šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah, navodi se: "Poznato je kao osnovno načelo naše vjere, a o tome postoji i saglasnost svih muslimana, da onaj koji dozvoli slijeđenje i pokoravanje nečem drugom pored islama, kao pokoravanje nekom drugom zakoniku pored Šeri´ata, s kojim je došao Muhammed, sallallahu ’alejhi ve sellem, da je takav kafir" (Tefsir Ibn Kethir).

Kaže Ibn Kethir u svome tefsiru: "Allah Dželle š’anuhu upozorava one koji izađu iz okvira vladavine Njegovog zakona, a u Njegovom zakonu je uputa i svako dobro i zabrana svakoga zla. Allahov zakon ne trpi pluralizam (ortaštvo). Allah odbija i potiskuje svaku mogućnost ortaštva sa Njegovim zakonom. Po islamu svaka zakonska odredba mora imati svoj oslonac na temeljima Šeri’ata.

El-Kadi Ijad (476-544 h.) rahimehullah, kaže:" Učenjaci su saglasni o tome da se imamet (vođstvo) ne uspostavlja u slučaju kafira, a smjenjuje se onaj vladar koji počini nešto što je kufr, kao i ako bi ostavio obavljanje namaza i pozivanje k njemu. A ako bi počinio kufr, ili promijenio nešto od Šeri’ata, ili počinio novotariju, izašao bi iz tretmana vilajeta, tj. vlasti nad muslimanima, i ne bi bila obaveza pokornost prema njemu. Naprotiv, muslimani bi bili dužni da se dignu protiv njega, smijene ga i na njegovo mjesto postave pravednog vladara, ako to bude moguće. Ako to sigurno nije moguće, nije ni ustajanje protiv njega obavezno, i neka muslimani, u tom slučaju, ostave svoju zemlju i presele se sa svojom vjerom u drugu zemlju" (el fiqh-ul hanafi fi tawbihi al gadid, str. 179).

Kaže šejh 'Abdullāh bin 'AbdulLatīf, rahimehullah:

''Ovim se želi ono što se proširilo od okretanja (odbijanja) onih koji se pripisuju islāmu – i da su ummet odazivanja vjeri – od svoje vjere i onoga zbog čega su stvoreni, na što ukazuju Kur'ānski dokazi i vjerovjesnički hadīthi u pogledu pridržavanja islāma i njegove spoznaje, odricanja od njemu suprotnog i izvršavanju njegovih prava.

Dok stvar u pogledu većine stvorenja nije došla do toga da ne osjećaju odbojnost prema pripadnicima nevjerničkih milletā i nepostojanja džihāda protiv njih.

Stvar je dalje tekla dok nisu ušli u njihovu pokornost i dok se nisu uz njih (prema njima) smirili (opustili), tražili prosperitet svog dunjaluka nestankom svoje vjere i ostavili naređenja Kur'āna i njegove zabrane, a izučavaju ga noć i dan.

Ovo je, bez ikakve sumnje, od najvećih vrsta riddeta i pribjegavanja drugom milletu, mimo milleta islāma i ulazak u millet kršćanstva, da Allāh sačuva od toga! Kao da ste u vremenu fetre ili živite u nekom mjestu do kojeg nije dopro nūr islāma!?''

Postoji nešto od nevjerničkih postupaka koji ne izlaze u javnost onda je to islamska država. Možda ti hoćeš reći: Kada bi onaj ko sudi po ovim zakonima rekao: Ja sam ubijeđen da su neistiniti. Nema uticaja, jer je on izolirao šeri’at. To je isto kao da neko kaže: Ja obožavam idole ali sam ubijeđen da su neistina. Ako je u mogućnosti da napusti državu u kojoj se sudi po tim zakonima onda mu je to obaveza. (Medžmu’a fetava ve resa’il, Šejh Muhammed b. Ibrahim 6 / 188 – 189).

Šejh Sa'd bin 'Atīq, rahimehullāh, nakon što je naveo jedan ājet iz sūre Muhammed, kaže:

''Veće od toga Šejh Muhammed b. Ibrahim, rahimehullah, kaže: "Uzimanje u obzir bilo šta od zakona, sudeći po njima, makar nešto i neznatno, nema sumnje da je to nezadovoljstvo Allahovim i Poslanikovim sallallahu ‘alejhi ve sellem, sudom, čime se Allahovim i Poslanikovim propisima pripisuje nedostatak i nedoličnost u riješavanju parnica i davanju prava onima koji ih zaslužuju. A zakonskim propisima se daje savršenstvo, i zadovoljstvo ljudima u riješavanju njihovih problema. Ubjeđenje u ovo je kufr koji izvodi iz vjere, a stvar je velika i bitna i nije stvar idžtihada. Sprovođenje samo Šeri’ata, bez svega ostalog, je blizanac robovanja samo Allahu, mimo svakog drugog. Jer, šehadeti sadrže da Allah bude jedini obožavani i da nema sudruga. A da Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bude onaj koji je slijeđen samo u onome sa čime je došao. A sablje džihada nisu naoštrene osim radi ovoga, njegove uspostave, u realizaciji ili zapostavljanju i suđenju kod sporova.

Uzvišeni kaže:
"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, a potom u dušama svojim tegobe ne osjete za ono što si odredio i sasvim se ne predaju!" (prevod značenja en- Nisa, 65.)

Uzvišeni kaže:
"A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici." (prevod značenja el-Ma’ide, 44.)

I kaže:
"Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nepravednici." (prevod značenja el-Ma’ide, 45.)

Allah Subhenhu ve Te'ala kaže:
"Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici." (prevod značenja el-Ma’ide, 47.)

Ovo je stroga opomena od Allaha, tebareke ve te'ala, svim robovima koji odstupe od Njegove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, te se priklone suđenju nečem mimo njih. Takođe, ovo je direktan propis od Gospodara, subhanehu ve te'ala, o onome ko sudi po nečemu što nije Njegov šeri’at, da je on kafir, nepravednik i griješnik, koji se okitio svojstvima munafika i pagana." (Fetava ve resa’il, Šejh Muhammed b. Ibrahim 12 / 257 – 260.).

Šejh Muhammed b. Ibrahim, rahimehullah, je bio upitan da li je obavezno učiniti hidžru iz muslimanske države ako se u njoj sudi po izmišljenimi (tj. ljudskim) zakonima?

Na to je odgovorio: Država u kojoj se sudi po izmišljenim ili postavljenim zakonima nije muslimanska tj. islamska država. Iz nje je obavezno učiniti hidžru. Isto tako ako se pojavi idolopoklonstvo bez spriječavanja ili izmjene takođe biva obaveznim učiniti hidžru. Ali ako se u njoj po tome vladaju neki pojedinci, ili da su Njegove riječi:

'One koji su od vjere svoje otpali, pošto im je bio jasan pravi put, šejtān je na grijeh navodio i lažnu im nadu ulivao. To zato što su govorili onima koji ne vole ono što Allāh objavljuje: 'Mi ćemo vam se u nekim stvarima pokoravati', a Allāh dobro zna njihove tajne. A kako će tek biti kada im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim! To će biti zato što su ono što izaziva Allāhovu srdžbu slijedili, a ono čime je On zadovoljan prezirali; On će djela njihova poništiti.' (sūra Muhammed, 25.-28. ājet)

Ovaj ājet i ājeti slični njemu ukazuju na grubost i žestinu u pogledu prijateljevanja sa onim koji su učinili kufr u Allāha. Neki učenjaci su spomenuli da ovi ājeti obuhvataju onoga koji ostavi džihād protiv njih, ćuti na njihove mahane i nudi im mir. A ako se tome doda njihova pohvala i širenje njihovih vrijednosti, ulazak u pokornost njima, pomaganje njih protiv sljedbenika islāma i čuvanje njihovih ''granica'' – onda je stvar još veća i žešća.''