Kufr (nevjerovanje) u taguta

''U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allāha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allāh sve čuje i zna. Allāh je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju – (prijatelji) zaštitnici su tāgūti, oni ih odvode sa svjetla na tmine; oni će biti stanovnici džehennema, oni će u njemu vječno ostati.'' (el-Bekare 256-257.) 

Kaže šejh Muhammed ibn AbdulWehhab, rahimehullāh:

''Znaj, Uzvišeni Allāh ti se smilovao, da je prvo što je Allāh čovjeku fardom učinio (naredio) – kufr u tāgūta i īmān u Allāha. Dokaz tome su Njegove riječi, Uzvišen neka je:

'Mi smo svakom narodu poslanika poslali: 'Samo Allāhu 'ibādet činite i klonite se tāgūta.' ' (en-Nahl, 36.)

Što se tiče svojstva (kakvoće) kufra u tāgūta; (pa) da si uvjeren u neispravnost 'ibādeta nekom ili nečem, mimo Allāha, da ga ostaviš, da ga mrziš, da protekfīriš one koji to rade i da im se suprotstaviš (neprijateljstvo).

Vjerovati u Allāha znači da si uvjeren ('aqīda) da je Allāh el-ilāh el-ma'būd (Bog koji zaslužuje 'ibādet), jedino, mimo svih ostalih pored Njega, i da sve vrste 'ibādeta čisto i bistro (ihlās) usmjeriš samo Allāhu, da ih negiraš svakom obožavanom mimo Njega, da voliš sljedbenike ihlāsa i da prijateljuješ (el-welā') sa njima, i da mrziš sljedbenike širka i da im se suprotstavljaš.

Ovo je millet Ibrāhīma, kojeg odbija samo nerazumni, i to je onaj uzor o kojem nas je Allāh obavijestio u Svojim riječima:

’'Vi imate divan uzor u Ibrāhīmu i onima koji su s njim, kada rekoše svom narodu: 'Mi se odričemo vas i svega čemu činite 'ibādet mimo Allāha. Nevjernici smo u vas i između vas i nas će očigledno biti neprijateljstvo i mržnja zauvijek, sve dok ne povjerujete jedino u Allāha.'' (el-Mumtehane, 4.)

A tāgūt je opšti pojam. Pa, sve čemu se usmjerava 'ibādet mimo Allāha, a zadovoljno/an je da mu se 'ibādet čini, bilo da se radi o obožavanom (ma'būd), ili slijeđenom (metbū'u) ili onome kome ili čemu se pokorava u nepokornosti Allāhu i Njegovom Poslaniku – je tāgūt. Tāgūta ima puno, a glavnih pet su:

Prvi: Šejtān, pozivač u 'ibādet nekom drugom mimo Uzvišenog Allāha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

'Zar vam nisam naredio, o sinovi Ādemovi: 'Nemojte usmjeravati 'ibādet šejtānu? On vam je uistinu otvoreni neprijatelj.' ' (Jā-Sīn, 60.)

Drugi: Nepravedni sudija (hakim), koji mijenja propise Uzvišenog Allāha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

'Zar nisi vidio one koji tvrde da vjeruju u ono što ti se objavljuje i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak hoće da se sude (parniče) pred tāgūtom, a naređeno im je da ne vjeruju u njega? A šejtān želi da ih odvede u daleku zabludu.' (en-Nisā', 60.)

Treći: Onaj koji sudi nečim što Allāh nije objavio. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

'I ko ne bude sudio onim što je Allāh objavio, pa takvi, oni su pravi nevjernici.' (el-Mā'ida, 44.)

Četvrti: Onaj koji tvrdi da zna skriveno (el-gajb), mimo Allāha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

'Znalac skrivenog, pa ne otkriva Svoj gajb nikome, osim onome koga izabere od (za) poslanika...' (el-Džinn, 26. i 27.)

Peti: Onaj kome se čini 'ibādet mimo Allāha i time je zadovoljan. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

'Ko od njih bude rekao: 'Ja sam bog (meni se čini 'ibādet) mimo Njega', takvog ćemo kazniti džehennemom. Tako mi kažnjavamo nepravedne.' (el-Enbijā', 29.)

Znaj da čovjek ne postaje mu'minom, osim kufrom u tāgūta. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

'Pa, ko zanevjeruje u tāgūta i vjeruje u Allāha – takav se prihvatio za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allāh je Svečujući i Sveznajući.' (el-Beqare, 256.)

Istina (rušd) je dīn Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem, a zabluda (al-gajj) je dīn Ebū Džehla. A najčvršća veza (spona) je šehādet 'LĀ ILĀHE ILLALLĀH' i on se sastoji od negacije i potvrde. Negira sve vrste 'ibādeta svakom mimo Allāha Uzvišenog i potvrđuje sve vrste 'ibādeta jedino Allāhu, bez pridruživanja Njemu (Koji nema sudruga).'' [1]

---

[1] ''Medžmū'atut-Tewhīd'' 329 i 330. str. i ''Ed-Durerus-Senijje'', 1/161.-163.

Šenkiti u pogledu riječi Uzvišenog: “Mi smo svakom narodu poslali poslanika “Allaha obožavajte a klonite se taguta” kaže: “Neće koristiti obožavanje Allaha osim pod uslovom da se čovjek kloni obožavanja svega mimo Njega, kao što to Uzvišeni kaže: “Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti.” I Njegove riječi: “Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.” Kao i mnogi drugi ajeti u tom kontekstu.” Završen citat.

Imam Taberi kaže: “Ispravno mišljenje u pogledu taguta po meni je da je to sve što se uzdiže iznad Allaha da bi se zatim obožavalo mimo Njega, svejedno bilo to primjenom sile od njega (taguta) ili pokornošću onih koji ga obožavaju, bez obzira da li je to šejtan, insan, kip ili nešto drugo. Tako da bi se ajet mogao ovako protumačiti: “Onaj ko zaniječe rububijjet svih božanstava mimo Allaha i uznevjeruje u njih (a povjeruje u Allaha) i iskreno posvjedoči da je Allah njegov Bog i Gospodar i onaj kojega obožava, taj se prihvatio za najčvršću vezu koja se neće prekinuti.” Onaj ko traži spas za sebe od Allahove kazne prihvatio se za nešto najjače i najčvršće. “A Allah sve čuje i sve zna,” to jest, čuje robovo priznanje i vjerovanje u Allahovu jednoću i nijekanje taguta, kao i odricanje od idola i lažnih božanstava i svega drugog što se obožava mimo Allaha, dželle š’anuhu. Zatim, Allah zna ono što je rob odlučio mimo Allaha, subhannehu we te’ala. Zatim, Allah zna ono što je rob odlučio u svom srcu od iskrenog priznanja Allahove jednoće i gospodarstva, kao i odricanja od drugih božanstava, kipova i taguta. Zna i druge stvari koje svako stvorenje krije. Njemu ne promakne ničija tajna i nikakva stvar tako da će svakoga pitati na Sudnjem danu za ono što je govorio i krio u sebi, pa ako bude dobro onda je dobro a ako zlo onda je zlo.” Završen citat.

Kaže šejh Muhammed bin 'AbdulWehhāb, rahimehullāh:

''Gdje je onaj zulum, koji kada čovjek progovori riječ od njega, ili pohvali tāgūte, ili se raspravlja u njihovu korist – izađe iz islāma, makar bio postač i klanjač, u poređenju sa onim zulumom koji ne izvodi iz islāma?''

Također, kaže o mušricima i tāgūtima čije je stanje opšte poznato:

''Pošto ste to saznali, (znajte) da su ti tāgūti u koje ljudi vjeruju, od stanovnika Hardža i drugih poznati po tome i kod posebnih (užem krugu) i običnih (uopšteno poznati)  i da oni to traže i to ljudima naređuju. Svi su oni kāfiri, otpadnici od islāma.

A ko se raspravlja u njihovu korist, ili poriče onim koji ih tekfīre, ili tvrdi da to njihovo djelo, iako je neispravno, ne izvodi ih u kufr – najmanje (stanje) ovog raspravljača je da je fāsik čiji se rukopis ne prihvata, niti svjedočenje, niti se klanja iza njega.

Naprotiv, nije ispravan dīni islām, osim odricanjem od njih i njihovim tekfīrom, kao što je rekao Allāh, Uzvišeni:

'...Pa ko učini kufr u tāgūta, a vjeruje u Allāha – za najčvršću se vezu prihvatio...' (el-Beqare, 256.)''  

Šejh Muhammed b. AbdulWehhab, rahimehullahu te’ala, kaže:
Nevjerovanje u taguta znači da se odrekneš svega onoga što se smatra ubjeđenjem u odnosu na nekoga mimo Allaha. Bez obzira da li se to radilo o džinima, ljudima, drveću, kamenju ili nečem drugom. Te da tome posvjedočiš kufrom i zabludom, da to mrziš pa makar se radilo o tvom ocu ili bratu. Međutim onaj ko kaže: Ja ne obožavam osim Allaha ali se ne protivim građevinama nad kaburima i onim (sadeh) koji ih nadgledaju i tome slično. On je lažov u pogledu riječi La ilahe illallah, jer nije povjerovao u Allaha niti je zanegirao taguta. (Durer es-sennije,  2/109).